Pisma sebi

Pišem iako ubjeđen da rijetko ko čita!

28.08.2018.

Golemo brate, golemo

Nekad imam osjećaj da ljudi najviše vole da čitaju o ljubavnim patnjama, jadima mladog Vertera. Svi pamtimo susrete koji su nam okrenuli život naopačke, dodire koji su rezali kožu, poljupce koji spržiše usne i odlaske koji nas ostaviše kao ribu na suhom. Živimo u vremenu u kojem se još uvijek traže prinčevi braće Grimm na bijelim konjima, "samo nečural bajo moj", a naravno u saradnji sa društvenim mrežama, donese komplekse fizičkim izgledom, pornići nezasite apetite, hebalajf sranja zdrav način života a rijetko ko priča o ljubavi. A Edo Majka fino reče da je ona smisao života, pa tako i svaki moj pismeni sastav o ljubavi u srednjoj školi tako je počinjao. Nakon nekog vremena konj počini samoubistvo, kao onaj od onog nekog našeg političara, "samo nečural bajo moj" ispari pa se stomak spusti do članaka, Lisa Ann ode u penziju, herbalajf sve učini zdravim i opet nas sve ljubav dočeka. E sad je problem što živimo na Balkanu gdje čim "zaštopa" u braku ili vezi krene se tražiti dalje, ono da se malo proba jer ima sretnica koja sigurno čeka kući ili muž arbajtuje u Njemačkoj. Problem je u samom početku svakog odnosa gdje se većina zanese pa umisli da što se tiče te druge osobe mi all rights reserved, od osjećanja do tijela. Ako vam ikad druga strana kaže da joj treba malo prostora, predaha, okrenite se i idite jer je obični gubitnik koji u tih par kvadrata zagraljaja nije mogao da nađe cijeli svijet. Kad nekoga volite srcem, onako naivno, glupo, bezbrižno, tad se ne zadržava ali se ipak drži, pušta se ali se ne odlazi i čuva kao nešto najvrijednije na cijelom svijetu. Ako nas ipak zaljubljenost učini slijepima, pa promaknu nam neke stvari, koje nakon nekog vremena skontamo, saznamo, uvjerimo se da druga strana i nije toliko vjerna nemojte sebe kriviti. Nikad ne znamo što je nešto za nas dobro a u većini slučajeva neke ljude gubimo da bi drugi, vrijedniji, dobili mjesto u našim životima. Zapamtite da se izdaje samo onim u grudima a to nemojte čuvati, jer to u grudima ne treba čuvara nego junaka u čijim njedrima će dostojanstveno da kuca.

26.08.2018.

17,930,865 views

Da li je čovjek tvrđava zbog uvjerenja da je neosvojiv ili smo neosvojivi upravo zato što smo tvrđave? U prošlosti, ljudi su gradili te iste tvrđave kako bi se odbranili od neprijatelja a danas ih gradimo iako smo sami sebi najveći neprijatelji. Opet su one umne tvrđave najjače, najstabilnije i najgore. Njih je teško prevazići. Gotovo pa i nemoguće. Ja vjerujem da ljudi počinju sa stvaranjem bedema oko svog malog svijeta, onako bezbrižnog, tajanstvenog, u trenutku kada pogube sve konce u rukama, kada ne vide izlaz iz brojnih životnih situacija. E tada počinje gradnja sopstvenog kineskog zida i borba prvenstveno sa samim sobom pa tek onda sa potencijalnim osvajačima. Neki dan sam se uvjerio koliko obična pjesma može čovjeka sjebati, baciti u neki bezdan gdje misli podivljaju i jure 1000 na sat. Moj Merline, da je tuga snijeg, da je tuga brijeg, ni ja ne bih mogao ni tad, kao što ne mogu ni sad, da prebolim. Bilo kako bilo, najviše mi je žao Vas koje sam povrijedio jer sam i sam u tom trenutku bio povrijeđen.

26.08.2018.

Big happy family

Nije me bilo par dana jer sam, slobodno mogu reći, bio na zasluženom odmoru! Premlad sam upao u kolotečinu života i krug se samo vrti, bez ikakve pauze. Idu dani, sedmice, mjeseci, godine, kao sekunde. Završimo sa jednim poglavljem života, zatvorimo jednu knjigu, instinktivno počinjemo sa pisanjem nove knjige, otvaramo nova poglavlja. Svi sanjamo raj a niko na kraj da pristane. Svi maštamo o nečemu novom a bojimo se promjena, tražimo mir a ne bježimo iz galame, puca nas nostalgija za svjetlom a jedino smo navikli funkcionisati u mraku, utroba nam se raspada ali ego ne pristaje na inovacije. Najgore stanje jeste stanje nesvjesnosti, iluzije, kad' tonemo sve dublje a sami sebe lažemo da nije tako. Lažemo se da je to ono što želimo, što nas ispunjava, a realnost je puno drugačija. Puno brutalnija. Nikada nisam volio rastanke pa bilo da su sa živim insanima ili onima koji idu na bolji svijet. U trenucima gubitka nekoga za koga sam vjerovao da će vječno biti tu osjećao sam se kao da gubim dio sebe, kao da gubim jednu puzlu i tako mozaik ostaje nedovršen. Ali, koliko god da su ljubavni rastanci bili bolni još gora su mi pomirenja nakon određenog vremena. Ja sam zagovornik da gdje je puklo jednom pucat' će ponovo. Za dan, mjesec, godinu, stoljeće, ali će da pukne. Samo vjerovatno tada neće biti toliko bolno jer smo već to sve prošli, znamo šta nas čeka. A možda i hoće jer smo vjerovali da smo zreliji, odrasliji, pa ponovo pokrenuli film i što bi naš narod rekao sami pali sami se ubili. Svjedoci smo velikog broja odnosa iz prostog straha od samoće. Trpit' će sve i svašta, svakakvu budalu, samo ne daj Bože ostati sam! A što je najgore, vjerujem da evo konkretno u Sarajevu svaki deseti bračni drug vara. Vjerujem da je to zato što nekoga voliš, daješ se za taj odnos a isti doživi kraj, pa onda završimo sa nekim jer eto to tako treba. I onda nažalost, pretežno, žena/djevojka trpi ispade macho tipa jer su u njenoj glavi oni stvoreni jedno za drugo dok u njegovoj glavi množine nema na vidiku. Pa onda dođe dijete i u 99% slučajeva stavlja se tačka na potencijalni razvod od budale. Naravno da veliki uticaj ima i okolina jer šta će narod reći? Koji narod? Onaj isti što će prije prijaviti glasnu muziku a ne nasilje u porodici? Onaj isti narod što će okrenuti glavu od gorućeg problema sredine u kojoj žive jer to njima nije u interesu, njih se to ne tiče? Onaj isti narod što uvijek ima komentar, da napomenem negativan, na sve moguće i koji će tražiti dlaku u jajetu samo da nešto ne ispadne dobro? Jel' nas treba interesovati komentar tih ljudi? Te skupine, sticajem okolnosti, ljudi koji nas okružuju? Na moju sreću davno sam prestao brinuti šta će okolina reći i što se mene tiče ta ista skupina ljudi, taj isti "narod" nek' jede govna, nisam se zbog njih ni rodio!

22.08.2018.

Jedra u oluji

I prije ovoga vodio sam blog, koji sam ni sam ne znam zašto u jednom trenutku odlučio ugasiti a sve istkane priče odlučio spasiti. Dosta često pišem iz duše, pa kad nakon što otkucam i posljednji interpunkcijski znak, sjedem i pročitam priču, ne tako rijetko vidim da se prebacujem sa teme na temu, da neke stvari ostaju nedorečene ali onda sebe ubjedim da će biti vremena da se sve jasno kristališe i priču objavim takvu. Kažu da ljubav boli ali vremenom sam se uvjerio da to zapravo i nije istina. Boli samoća, odbijanje, zavist, rastanak ili gubitak, pa bio on trenutni ili vječni, a ljudi to često mijenjuju sa njom. Nakon što se sve sabere i oduzme dođemo da u stvarnosti ljubav jedina briše svu bol i omogućava nam da se ponovo osjećamo predivno. Znači da ljubav jedina na ovom svijetu ne boli nego daje krila srcu, kako bi ponovo moglo letjeti i osvajati nova prostranstva. Znate li šta je pravi dokaz ljubavi? To nije niti riječ, niti lijep gest, niti skup poklon. Jedini pravi dokaz ljubavi je opraštanje, a svaki oprost dođe kao miris koji cvijet ostavi iza sebe kada ga uništimo!

21.08.2018.

Lažo

I šta sad? Nakon toliko vremena, očigledno uzalud izgubljenog, treba da se mrzimo? Treba da se izbjegavamo a ako se slučajno i sretnemo da prođemo spuštenih pogleda kao potpuni stranci. Ja to niti hoću niti mogu. Neću jer sam previše dao sebe u sve ovo a ne mogu jer me bole tvoji postupci, tvoja izmišljena životna pravila i unaprijed isplanirana ruta kojom smo trebali ići. Vezati se za nekoga, zavoljeti, nije mala stvar, nekada nije ni naš potpuni izbor, jednostavno desi se. Zavolimo nekoga jer tu istu osobu idealizujemo, ili šta već, pa vjerujemo da smo rođeni jedno za drugo. Ako nas kojim slučajem život ubjedi u suprotno trebamo biti sretni jer se desilo, koliko god da je trajalo. Uvijek misliti prvenstveno na sebe, naravno i na druge, poštovati sebe, naravno i druge, voljeti sebe, naravno i druge, pomoći i sebi i drugima ali nikada te druge ne trebamo stavljati ispred nas samih. A ja to radim. Uvijek ću radije birati da ja budem sjeban nego živjeti s mišlju da je neko sjeban zbog mene. Znam da je to pogrešno, ali isto tako znam da drugačije ne mogu. Ruku na srce, pokušavao sam to promjeniti. Bez uspjeha. Barem do sada ga nije bilo. Dođu tako dani kad' čovjeku ništa nije potrebno osim malo ljubavi, malo dobrote nekog insana koji neće pitati kako nam je. Na kraju krajeva neće ništa pitati. Samo će biti tu.

21.08.2018.

Osluškujem

Svako putovanje počinje prvim korakom, onim najtežim ujedno i najslađim, onim najodlučnijim ali i najstrašnijim. Ne znam jesam li jedini koji je svaki, ali baš svaki, pismeni sastav na temu međuljudskih odnosa započinjao sa onom poznatom rečenicom kako možemo biti sigurni da nekoga znamo u dušu ali ustvari znamo samo onoliko koliko nam on to dopusti!? Ja vjerujem da se sve u životu dešava s nekim razlogom. S razlogom gubimo neke ljude kako bi stvorili dovoljno mjesta novim, vrijednijim, ljudima koji to mjesto puno više zaslužuju, s razlogom volimo, s razlogom i plačemo i smijemo se. Svjedoci smo da je, nažalost, danas više tih što s razlogom plaču jer ljudi su izgubili osjećaje, zaboravili su kako je to koračati u tuđim cipelama. Također, svjedoci smo sve više ljubavi "na silu" jer tako "pravila" nalažu da se u određenim godinama moraš vezati pa makar i na silu kako ne bi ispao crna ovca. A ljubav je u svemu, nešto kao sjena koja stalno prati nas. Uhoda, koja ovisno o tome koliko si jak i spreman, ili ti sjebe koncepciju ili te digne iz pepela. Kao Feniks. Kao mladunče željno života, željno svakog novog dana, svakog novog udisaja. Sve je do nas, kako se postavimo i kako prihvatimo i dobro i loše. A toga će biti. S obzirom na trenutno stanje u društvu vjerovatno više lošeg ali to je život. Ja se vodim onom da je život = voda, koja ako se "ne talasa" postaje bara a sa turbulencijama ostaje to što jeste, voda. A voda je izvor života. Inače ne volim Balaševića, nekako mi je previše patetičan, ali znate li priču o Vasi Ladačkom? Što dočeka konje vrane po livadi razigrane, njive plodne, vinograde blagorodne ali uzalud sve kad' nije bio sa onom koju voli. E to je tuga. Biti sa nekim zbog straha od samoće je tuga od koje je samo veća ona kad' si s nekim a maštaš o nekom drugom, zamišljaš vas u svakoj situaciji koja te zadesi, nadaš se čudima. Ja uvijek prednost dajem samoći nad odnosom iz nekog straha od iste. Niko to ne zaslužuje. Niko nije igračka s kojom ćeš se zabaviti neko vrijeme a onda kad' bude fajront samo odložiti istu kao da ne postoji. Kao da se nikad' niste "igrali". Koža pamti a život nema reprizu. Svaki dan treba iskoristiti i živjeti punim plućima. Treba voljeti i boriti se da budeš voljen jer nismo se rodili samo da bi plaćali račune i umrli. Treba pokazati emocije svakome ko iste zasluži, ko ih na kraju krajeva i nama pokaže. Vjerujem da nam je bitan samo onaj na koga pomislimo svaki dan i da se svaka priča mora ispričati dvaput - a ja ću svoje pričati, kome drugom nego Vama.

20.08.2018.

Nek' nam je sa srećom

Znate kako, ljudi su govna. Danas naletiš na par ljudi koji ti vrate vjeru u život, ljubav, humanost, a već sutra si opet na dnu, na početku. Grebeš noktima o dijamant kako bi došao do površine, udahnuo svježeg zraka, a onda kao grom iz vedra neba neko sebi da za pravo da te opet vrati na start, da klikne refresh, i opet ubije u tebi onu vjeru u ljude, u ljubav, u život, u ovu državu i na kraju krajeva u cjelokupno društvo! Nikad' mi neće biti jasno zašto ljudi imaju potrebu da povrijede druge, da zadaju nekada smrtonosne udarce a nekad one koji te lagano ubijaju, grizu, i sve jače bole iz dana u dan. Teško je reći koji su gori. Kako i sam naziv bloga kaže, ovo će biti pisma meni a Vi ćete imati tu čast da ista čitate, komentarišete pa možda i djelite. Danas, ovih nešto više od 6,2 milijardi ljudi, neopisivo voli bol, patnju, sjebavanja i tugovanja. A život samo treba da živimo, ništa više se od nas ne očekuje. Pa zar je i to toliko teško? Nekada pomislim da previše gledam filmove sa happy endom, da su me pogrešno odgajali, da sam ja taj koji odstupa, ali kako god da se okrene ja neću da biram bol, ja neću da bježim od života, hoću da volim i da budem voljen, hoću da imam nekoga za sva životna sranja, ko će utjehu da traži u zagrljaju mom. Život je jedan i živi ga Fikreta, jer hodao dignute glave ili puzao život će proći, i to puno brže nego mi sami očekujemo to. Uvijek moramo biti spremni i otvoreni za sve opcije jer sve ima svoju dobru i lošu stranu a sami biramo svoju tačku gledišta.

Pisma sebi
<< 08/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031