Pisma sebi

Pišem iako ubjeđen da rijetko ko čita!

21.08.2018.

Lažo

I šta sad? Nakon toliko vremena, očigledno uzalud izgubljenog, treba da se mrzimo? Treba da se izbjegavamo a ako se slučajno i sretnemo da prođemo spuštenih pogleda kao potpuni stranci. Ja to niti hoću niti mogu. Neću jer sam previše dao sebe u sve ovo a ne mogu jer me bole tvoji postupci, tvoja izmišljena životna pravila i unaprijed isplanirana ruta kojom smo trebali ići. Vezati se za nekoga, zavoljeti, nije mala stvar, nekada nije ni naš potpuni izbor, jednostavno desi se. Zavolimo nekoga jer tu istu osobu idealizujemo, ili šta već, pa vjerujemo da smo rođeni jedno za drugo. Ako nas kojim slučajem život ubjedi u suprotno trebamo biti sretni jer se desilo, koliko god da je trajalo. Uvijek misliti prvenstveno na sebe, naravno i na druge, poštovati sebe, naravno i druge, voljeti sebe, naravno i druge, pomoći i sebi i drugima ali nikada te druge ne trebamo stavljati ispred nas samih. A ja to radim. Uvijek ću radije birati da ja budem sjeban nego živjeti s mišlju da je neko sjeban zbog mene. Znam da je to pogrešno, ali isto tako znam da drugačije ne mogu. Ruku na srce, pokušavao sam to promjeniti. Bez uspjeha. Barem do sada ga nije bilo. Dođu tako dani kad' čovjeku ništa nije potrebno osim malo ljubavi, malo dobrote nekog insana koji neće pitati kako nam je. Na kraju krajeva neće ništa pitati. Samo će biti tu.

21.08.2018.

Osluškujem

Svako putovanje počinje prvim korakom, onim najtežim ujedno i najslađim, onim najodlučnijim ali i najstrašnijim. Ne znam jesam li jedini koji je svaki, ali baš svaki, pismeni sastav na temu međuljudskih odnosa započinjao sa onom poznatom rečenicom kako možemo biti sigurni da nekoga znamo u dušu ali ustvari znamo samo onoliko koliko nam on to dopusti!? Ja vjerujem da se sve u životu dešava s nekim razlogom. S razlogom gubimo neke ljude kako bi stvorili dovoljno mjesta novim, vrijednijim, ljudima koji to mjesto puno više zaslužuju, s razlogom volimo, s razlogom i plačemo i smijemo se. Svjedoci smo da je, nažalost, danas više tih što s razlogom plaču jer ljudi su izgubili osjećaje, zaboravili su kako je to koračati u tuđim cipelama. Također, svjedoci smo sve više ljubavi "na silu" jer tako "pravila" nalažu da se u određenim godinama moraš vezati pa makar i na silu kako ne bi ispao crna ovca. A ljubav je u svemu, nešto kao sjena koja stalno prati nas. Uhoda, koja ovisno o tome koliko si jak i spreman, ili ti sjebe koncepciju ili te digne iz pepela. Kao Feniks. Kao mladunče željno života, željno svakog novog dana, svakog novog udisaja. Sve je do nas, kako se postavimo i kako prihvatimo i dobro i loše. A toga će biti. S obzirom na trenutno stanje u društvu vjerovatno više lošeg ali to je život. Ja se vodim onom da je život = voda, koja ako se "ne talasa" postaje bara a sa turbulencijama ostaje to što jeste, voda. A voda je izvor života. Inače ne volim Balaševića, nekako mi je previše patetičan, ali znate li priču o Vasi Ladačkom? Što dočeka konje vrane po livadi razigrane, njive plodne, vinograde blagorodne ali uzalud sve kad' nije bio sa onom koju voli. E to je tuga. Biti sa nekim zbog straha od samoće je tuga od koje je samo veća ona kad' si s nekim a maštaš o nekom drugom, zamišljaš vas u svakoj situaciji koja te zadesi, nadaš se čudima. Ja uvijek prednost dajem samoći nad odnosom iz nekog straha od iste. Niko to ne zaslužuje. Niko nije igračka s kojom ćeš se zabaviti neko vrijeme a onda kad' bude fajront samo odložiti istu kao da ne postoji. Kao da se nikad' niste "igrali". Koža pamti a život nema reprizu. Svaki dan treba iskoristiti i živjeti punim plućima. Treba voljeti i boriti se da budeš voljen jer nismo se rodili samo da bi plaćali račune i umrli. Treba pokazati emocije svakome ko iste zasluži, ko ih na kraju krajeva i nama pokaže. Vjerujem da nam je bitan samo onaj na koga pomislimo svaki dan i da se svaka priča mora ispričati dvaput - a ja ću svoje pričati, kome drugom nego Vama.

Pisma sebi
<< 08/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031